tri stoljeća kazališne tradicije

Tena - kronika raspada jedne ljepote

PLAKAT 2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Klasik hrvatske književnosti, iz pera "jednog od najvažnijih slavonskih pripovjedača", "Tena" je ispisana na dodiru realističke zagledanosti u pukotine jednog društva i modernističkih nagnuća autora, pri čemu nije lišena subverzivnosti. 

Zajednička predstava GK Joza Ivakić Vinkovci i GDK Gavella Zagreb, Ludens teatra Koprivnica, Gradskog kazališta Požega i Centra za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar
Dramatizacija: Borislav Vujčić
Redatelj i adaptacija: Dražen Ferenčina
Scenografija: Marita Ćopo i Dražen Ferenčina
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Suradnice kostimografkinje: Emilija Šušković i Tena Pilić
Skladatelj i scenska glazba: Igor Valeri
Kostimografija i scenski pokret: Maja Huber
Autor rasvjete: Zdravko Stolnik
Šminka: Danijela Pavlek
Frizura: Darinka Smetiško
Dizajn plakata i programske knjižice: Dubravko Mataković
Video najava: Darko Bušnja

 OSOBE:
TENA - Matea Marušić
JERKO PAVLETIĆ (otac) - Filip Šovagović
JAROSLAV BERANEK - Ivan Grčić
LEON JUNGMAN - Davor Svedružić
CIGANIN ĐORĐE - Vedran Dakić
JOZA MATIJEVIĆ - Vladimir Andrić
IVKA, Jozina žena - Selena Andrić
MARUŠKA, Đorđeva žena - Martina Stjepanović
STARA GATARA - Areta Ćurković
TRI ŽENE - Areta Ćurković, Selena Andrić, Zorko Bagić
KRČMAR - Ivica Lučić
LAKAJ - Zorko Bagić

 Klasik hrvatske književnosti, iz pera "jednog od najvažnijih slavonskih pripovjedača", "Tena" je ispisana na dodiru realističke zagledanosti u pukotine jednog društva i modernističkih nagnuća autora, pri čemu nije lišena subverzivnosti. Kozarac se kritički obrušava na ono u čemu prepoznaje destruiranje tradicionalnih vrijednosti, no istodobno je svjestan kako se vremena nužno mijenjaju, te bezglasni ženski likovi iznikli iz koncepta patrijarhata trebaju ustupiti mjesto ženama koje odlučuju i djeluju. Tena tako svoj osjećaj slobode verbalizira usklikom: "...ja sam ja; sve što je na meni, moje je!", čija jeka odzvanja i danas. Pritom Kozarac nije toliko usredotočen na mentalitet, koliko na konkretnu ekonomsku i društvenu situaciju – raspadanje seoskih zadruga, Khuenovu strahovladu i silne eksploatacije lokalnih šuma od strane bogatih stranaca, te na domaće ljude koji "nezadovoljni starim usvajaju novo, da bi se, nadajući se upravo suprotnom, ubrzo našli na dnu"...
Glavni lik stoga se može čitati i kao metafora za Slavoniju, za "raskoš koja se neštedimice rasipa", pa smo pred djelom sposobnim otvoriti prostor za raznolike pristupe i rasprave...

                                                                                        

 

 

Teško da se ijedan grad u širem okruženju može pohvaliti s tri stoljeća starom kazališnom tradicijom kao što može Požega u kojoj je prema pisanju književnog povjesničara Tome Matića (1874.-1968.) prva kazališna predstava odigrana 27. kolovoza 1715. godine.

Iako precizno datiran, naziv predstave nažalost nije ostao zabilježen, ali je zapisano kako je pozornica bila postavljenja pod šatorskim platnom u dvorištu isusovačkog samostana; dokazujući visoki stupanj tadašnjeg društvenog života samoga grada i njegovih stanovnika.

Povijest kazališta