tri stoljeća kazališne tradicije

Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta, 27. ožujka 2023.

337550493_1230375874532580_5509315836710555862_n
U ovo čehovljansko bezvremenje, Totus mundus in maligno positus est - Sav svijet leži u zlu. (1.Iv.5,19.). Strašni potresi, jezivi ratovi. Ako prirodu ne možemo ukrotiti, ljudsku destruktivnost valjda možemo, no pitanje je ima li nas dovoljno u tim spasilačkim redovima. "Ovaj krasan planet živi svojim načinom, svojom sudbinom. Za sve smo krivi samo mi", kaže mnsgr. Mate Uzinić.
Ovu poruku pišem o pedesetoj obljetnici mojeg umjetničkog rada ili "hoda po mukah". Ne osvrćem se gnjevno nego s ugodom, ali željan upozoravati na stvari koje bi trebale i mogle voditi boljitku.
Umberto Eco briljantno konstatira: "Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju ista prava na riječ kao neki nobelovac."
Čuvajmo pisce i glumce, jer pisci su Riječ, a glumci Govor. Pisci svjedoče, uočavaju, upozoravaju, komentiraju, a glumci govore, prikazuju, oponašaju, udahnjuju dušu napisanom.
Polovicu kulture, piše Matija Štahan, progutao je ironijski autoreferencijalni cinizam, a drugu polovicu posvemašnja neukost i amnezija. Više se ne znamo definirati ni na koji suštinski način, pa umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da nismo ono što smo bili.
Albert Camus u Pobunjenom čovjeku piše: "Dolaze mladi i žele da sve počinje od njih", što je sasvim legitimno i prihvatljivo, "ali na nama starijima je da po mogućnosti sačuvamo neke vječne vrijednosti," što je, nadam se, također sasvim legitimno i prihvatljivo. Ovo nije netolerantno prigovaranje nego apel da sačuvamo vječne vrijednosti, a uvijek ostaje prostora za vrijedne novotarije i zanimljive eksperimente.
Ako je "cijeli svijet pozornica", onda se sav taj svijet sublimira na teatarskoj pozornici. Totus mundus agit histrionem - Cijeli svijet glumi glumca, natpis je na zgradi engleskog renesansnog kazališta Globe. Pod nazivom metafora glume E. R. Curtius podcrtava putanju što vodi još od antike i Platona, koji u Zakonima živa stvorenja naziva marionetama božanskog podrijetla - "bilo da su ih bogovi izradili kao svoju igračku ili da su ih stvorili u ma kakvoj ozbiljnoj namjeri". Sedma knjiga Platonove Države, preciznije glasoviti opis pećine, također nudi kazališnu sliku pozicije ljudskoga roda, međutim kao prisilne publike - niz zarobljenih bića kojima su udovi fiksirani kako bi mogli gledati isključivo ispred sebe, u zid pećine u kojoj obitavaju: iza njih se nalazi vatra što na stjenku pećine baca svjetlo, dok je između izvora rasvjete i publike zidić pa čovjek te sjene promatra kao zbilju, jer bi mu pogled u svjetlo zadao bol.
Čuvajmo sveto mjesto - pozornicu. Ne dopustimo lažnim trgovcima kojekakvih ideologija, agentima provokatorima, muljatorima i opsjenarima sumnjivih vrijednosti, lažnim moralistima, zasljepljenim aktivistima, polutalentima, slatkorječivim varalicama svih boja i zastava da brljaju po Talijinom svetištu.
Veliki hrvatski kazališni redatelj i pedagog Kosta Spaić, čiju smo stotu godišnjicu rođenja nedavno preskromno obilježili, jedan od nasljednika dr. Branka Gavelle - velikana hrvatskog glumišta, učio nas je da u teatru itekako treba misliti i promišljati politički, ali nikako politikantski, plakatno.
Ja sam klasičar i u gimnaziji sam odgajan na estetici lijepog. Vremena su donijela i sasvim meritorno etablirala estetiku ružnog. Niti je sve samo lijepo, niti je samo ružno, no nametanje samo jedne vizure - estetike ružnog, nije dobro.
U suživotu, dijalogu, toleranciji, zajedno sačuvajmo teatar i ne dopustimo urušavanje temeljnih vrijednosti. Ako na početku bijaše Riječ, čuvajmo tu Riječ i borimo se za istinitost riječi.
Kao što drama završava katarzom, tako je na kraju tunela Svjetlo u kojem svjetlucaju riječi Vjera, Nada i Ljubav. Moramo njegovati nadu u novi početak, a tu je uloga teatra neizmjerna i veličanstvena. Teatar je vječan i spaja sva tri vremena: vrijeme prošlo u vremenu sadašnjem, u vremenu budućem.
I da završim riječima jednog mudraca:
"Što je na kraju srijede? Četvrtak.
A što je na kraju četvrtka? Petak.
Na kraju svih krajeva?
Uvijek je jedan novi početak.
Krajevi se potroše, počeci uvijek traju.
Početak - eto što je na kraju".

Želimir Mesarić 

Završili 2. Dani požeškog kazališta
Radionica i lutkarska predstava, "Gospođa Hole"

Teško da se ijedan grad u širem okruženju može pohvaliti s tri stoljeća starom kazališnom tradicijom kao što može Požega u kojoj je prema pisanju književnog povjesničara Tome Matića (1874.-1968.) prva kazališna predstava odigrana 27. kolovoza 1715. godine.

Iako precizno datiran, naziv predstave nažalost nije ostao zabilježen, ali je zapisano kako je pozornica bila postavljenja pod šatorskim platnom u dvorištu isusovačkog samostana; dokazujući visoki stupanj tadašnjeg društvenog života samoga grada i njegovih stanovnika.

Povijest kazališta