Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta, 27. ožujka 2026.

 Autor poruke: Boris Svrtan, hrvatski glumac i kazalištarac

""Bez kazališta se ne može…" rekao je u svom Galebu Anton Pavlović Čehov. Bila je to na početku 20. stoljeća poruka nade, optimizma, ali izrečena već tada ne bez izvjesne ironije. Današnje vrijeme, nažalost, pokazuje da se bez kazališta itekako može, jedini je problem što bez kazališta svijet vrlo izvjesno i vrlo brzo tone u mrak neobrazovanosti, nepismenosti, brutalnosti i isključivosti, čemu smo svakodnevno svjedoci. Mi koji smo večeras tu, u kazalištu, u živom ljudskom susretu zajedno s vama, cijenjena publiko, borimo se da kazalište opstane i na toj podršci neizmjerno vam zahvaljujemo. Svjesni smo nemogućnosti da kazalište iz ovih stopa promijeni svijet, ali smo isto tako svjesni ogromne moći kazališta, koje može snagom glumačke riječi, ideja, metafora i slika pokrenuti velike stvari kao što je to činilo u svojoj bogatoj povijesti. Takozvane političke elite, koje nas često doživljavaju kao usputnu igru, skup ukras kulture i uglavnom suvišan trošak, mogu s naših scena čuti ozbiljna upozorenja o svijetu u kojem zajedno živimo. "All the world's a stage", uskliknuo je Shakespeare i tako svijetu pokazao njegovo razbijeno ogledalo. Svaki "Richard III" metaforička je osuda vladavine psihopata i sociopata kakvi su danas uzurpirali vrhovne kancelarije i guraju svijet u propast; svaki Julije Cezar, Aretej i Životinjska farma priča je o lošem braku okrutne tiranije i lažne demokracije. Kazalište već nekoliko stoljeća putem Molièreova Tartuffea govori o besramnim lažima kraj zdravih očiju, o manipulacijama, o apsurdnom kršenju svih uspostavljenih pravila, te na kraju o ciničnoj ponudi spasa putem političkog deusa ex machina. 
Dajemo obećanje večeras sebi i pred vama, nikada se nećemo odreći predivne moći kazališta, tih emocija, strasti, ironije i smijeha kojima svaku večer, u zajedničkoj suigri s vama, kazalište obnavlja svoju snagu. Nikada se bez otpora nećemo prepustiti teroru svirepih, neempatičnih, poluobrazovanih, manijakalnih spodoba, obraza nahvao, koji su samo trenutno zavladali ovim jadnim svijetom, čineći ga ponovo brutalnim, duhovno skučenijim od mračnog srednjeg vijeka, uništavajući svojim impotentnim i rigidnim idejama njegovo jedva dosegnuto civilizirano lice. Bitka za mentalno zdravlje jednog društva i njegovih mladih generacija započinje u kazalištu, gdje se čovjek suočava sa sobom i slikom koju stvara o sebi u svijetu. No, parafrazirajući Čehontea, nisu nam više potrebne nove forme, jer u četvrtoj tehnološkoj revoluciji imamo ih preko glave, nego su nam prijeko potrebni novi sadržaji, kojima ćemo hrabro ovom svijetu vratiti punu ljudskost i izgubljeni smisao. S tom nadom čestitamo vam Svjetski dan kazališta."

Boris Svrtan